Novo Hopovo -centar kulture srpskog naroda

Vrlo znacajnu ulogu u prosvetnom zivotu Irizana i razvijanju kulture Srba u Sremu imao je manastir Novo Hopovo. U XVI veku Hopovo je najznacajniji prosvetni centar Srba sa obadve strane Dunava i Save. Stefan Gerlah sa puta za Carigrad, izmedju 1573. i 1578. godine, zabelezio je da Srbi u Beogradu nemaju skole, vec odlaze u Hopovo da uce citanje i pisanje.

Novo Hopovo je jedan od prvih srpskih manastira podignutih u Fruskoj gori u periodu izmedju 1496. i 1502. godine. Podaci o tome ko je manastir podigao vrlo su razliciti, jer se kao njegovi utemeljivaci pominju despot Stevan Brankovic i despot vladika Maksim. Prema legendi gradio ga je Djordje Brankovic izmedju 1486. i 1516. godine. Manastir Novo Hopovo prvi put se pominje 1541. godine. Turci su 1539. porusili manastir, ali je ubrzo obnovljen, iz cega se moze zakljuciti da se radi o Starom Hopovu, ciji je iguman 1541. godine bio Stefan, a 1563. Avramije i 1565. godine Nikon.

Zbog dosta teskog pristupa manastiru Staro Hopovo, koji se prvi put pominje 1496.godine, a gradio ga je prema legendi Djordje Brankovic, 1576. godine podignut je manastir Novo Hopovo. Te godine sagradjena je manastirska crkva posvecena svetom Nikoli, sto se vidi iz veoma dobro ocuvanog natpisa na kamenoj ploci iznad zapadnih vrata hrama. Ktitori manastira Novo Hopovo bili su gradjani Lacko i Marko Jovsic, zitelji Gornjeg Kovina (mesto na ostrvu Cepel u Madjarskoj). Turci su u povlacenju 1688. godine porusili manastirsku crkvu, ali je ona vec naredne godine obnovljena. U ratu Turske protiv Austrije Turci su 1716. ponovo porusili manastirsku crkvu.

Po svojoj monumentalnoj arhitekturi, fresco-dekoraciji, po prosvetnoj ulozi i istoriji bogatoj kulturnim, verskim i politickim dogadjajima, manastir Novo Hopovo je jedan od najznacajnijih spomenika kulture u Vojvodini.

U Hopovu se nalaze mosti Sv. Teodora Tirona, i jedna od prvih ikona kod Srba ('70-te godine XVI veka).

Oko Iriga i manastira Hopova je polovinom XVIII veka spontano nastala neobicna institucija, jedinstvena u nas, guslarski esnaf -Guslarska skola, podrugljivo nazvana "slepacka akademija". Ona je odigrala znacajnu ulogu u negovanju, razvijanju i oblikovanju naseg epskog pesnistva "gde... stariji uce mladje i tako se ove divne pesme odrzavaju", te je tako Irig kasnije prozvan za "prvi srpski akademski grad".

U XVI i XVII veku Hopovo je druga rezidencija beogradsko-sremskih mitropolita. Pocetkom XVIII veka u Hopovu je odrzan crkveno-narodni sabor na kojem se raspravljalo o teskom polozaju i ugnjetavanju Srba u Vojvodini. Neke znacajnije odluke nisu donete jer medju ucesnicima sabora nije bilo saglasnosti. Na saboru je zakljuceno da se telo Arsenija II Carnojevica, koji je jedno vreme ziveo u ovome zdanju, prenese iz Krusedola u Hopovo. U XVIII veku u manastiru je postojala zivopisacka skola: Arsenije zograf i NIl, a 1758. ovde je boravio i ruski ikonopisac Vasilije Romanovic. Do 1941. godine postojala je bogata manastirska biblioteka koja je u drugom svetskom ratu unistena. U Hopovu se zakaludjerio i od jula 1757. do 2. novembra 1760. godine ziveo Dimitrije Dositej Obradovic.

Kad je Dimitrije Obradovic, segrt Temisvarski, dosao u Hopovo s namerom da se posveti, to vise nije bio manastir starih asketa, vec se u njemu vodio razvratan zivot. U Hopovo, kao i u druge fruskogorske manastire, slegali su se kaludjeri sa svih strana: iz Srema, Banata, Backe, Srbije, Like, Bosne, a bilo ih je cak iz Turske, Grcke, Bugarske i Rusije (Moskve). U manastiru su u to vreme nasli utociste svi oni koji su zeleli da lako i dobro zive i koji su izbegavali vojnu obavezu. Tako je u to vreme bilo monaha 13-godisnjih decaka i jeromonaha 16-godisnjih mladica. Bilo je to doba kada su se kaludjeri borili medju sobom da prigrabe sto vise vinograda, vocnjaka i livada u licnu svojinu i prodaju sto vise vina i rakije. Njihovo ponasanje bilo je rasalasno. Skitali su po Irigu i okolini, opijali se po kafanama i zapodevali tuce. U odevanju i licnoj higijeni bili su jako zapusteni. Zbog ovakvog stanja mitropolit Pavle Nenadovic je izdao naredbu o ponasanju i odevanju kaludjera.

O radu i zivotu u Hopovu najbolje govori gozba priredjena 7. aprila 1759. godine povodom dolaska carskog komesara radi resavanja nekih sporova manastira sa spahilukom. Na gozbi, toga dana, u Hopovu je pojedeno dva vola, 15 teladi, 16 jaganjaca, dva praseta, osam pari curana, cetiri para gusaka, deset pari kokosiju i 172 oke ribe, a popijeno je 3 akova rakije, 29 akova novog vina, jedna dvojka novog i jedna dvojka starog crnog vina.

Za manastirsku slavu 1758. godine, kad je Dositej vec bio u manastiru, spremljeno je: 123 oke mesa, pet curana, dve curke, jedno prase i dovoljno sitne zivine, a za goste -kaludjere iz Slankamena, koji su toga dana postili, 200 oka ribe, jedan saran od osam oka, 19 oka rena, 14 oka masla i 17 oka mekog sira. U Hopovu se riba toliko cenila da je 1759. godine bratija iz manastira naredila da se iskopa veliki ribnjak, a pice se toliko volelo i trosilo da je jedna od najtezih manastirskih kazni bila uzdrzavanje za odredjeno vreme od vina i rakije. Nasa sva nauka -govorio je iguman Teodor MIlutinovic -je u tome da poznamo koliko je kome vinu i sljivovici godina.

Vreme koje je Dositej proveo u Hopovu od posebnog je znacaja za njegov umni razvitak i duhovni zivot. Tu je njegov asketski zanos dosao do vrhunca. Doslo je do preloma u njegovom zivotu i naglo su pocela da slabe njegova verska ubedjenja. Pred njegovim ocima pocelo je da svice i on pocinje da cita naucne knjige i spoznaje nove ideje. Tu je on video kaludjerstvo na delu i postao njegov otvoreni protivnik.

Srecom po Dositeja, u toj gomili ljudi, koja je smisao zivota gledala u canku i bokalu, bilo je onih koji su se bar donekle bavili knjigom kao Vasilije Nedeljkovic i Spiridon Joanovic, rodom iz Beograda. Godine 1758. u Hopovo je dosao ruski ikonopisac Vasilije Romanovic.

Od samog dolaska u manastir Dositej je neumorno citao, zbog cega su ga razvratni kaludjeri prezirali i rugali mu se. Za Dositejev opstanak u manastiru najvise zasluga ima iguman Teodor Milutinovic, koji ga je podrzavao u poucavao. Na dan manastirske slave, 17. februara 1758. godine, na koju je dosao i mitropolit iz Karlovaca, Dimitrije Obradovic se zamonasio i dobio ime Dositej, a 18. aprila mitropolit karlovacki dodelio mu je zvanje djakona. Posle ovoga revnost mladog djakona se jos vise povecala, pa su se njegova poboznost, postovi i molitve proculi sirom Fruske gore, tako da su i bolesnici poceli da dolaze u Hopovo da im Dositej cita molitve. Iako je i iguman Teodor Milutinovic poceo da veruje u cudotvorne Dositejeve moci, ipak mu je govorio: "Bojim se, nece ta svetinja dugo trajati". I zaista, nije dugo trajala. Dositej je sve vise dolazio do saznanja da se u Hopovu niko nije posvetio i iz dana u dan sve vise je citao naucne knjige i zudeo za naukom. U jesen 1759. iguman Milutinovic ga je poslao u Irig da uci latinski jezik, ali zlonamerni kaludjeri, koji su mu inace bili zavidni, izdejstvovase da Dositej prekine ucenje latinskog jezika i vrati se u manastir. Dositeju je konacno postalo jasno da u manastiru nema nauke i da mora da bezi u svet. Poslednja veza zbog koje je jos bio u manastiru, bio je njegov poocin, iguman Teodor Milutinovic, kojega su surevnjivi kaludjeri uspeli da svrgnu sa igumanskog polozaja i oteraju u Sisatovac. Na polasku iz Hopova on darova Dositeju skoro svu svoju ustedjevinu rekavsi mu: "Idi iz manastira... izvadi iz glave to svoje svetnjicenje. Tome se danas razumni ljudi rugaju... Ko se danas za sveca izdaje, ili je kakava laza, ili fantazira... Trazi nauku!".

Posle ovoga Milutinovic nije dugo ziveo. Umro je jula 1760. godine. Posle njegove smrti Dositej odluci da ode iz Hopova. U Irigu nabavi crvenu dolamu i caksire i hajducke opanke i 2. novembra 1760. godine ode iz manastira.